Redovito, svake godine, odaberem neku od vježbi iz kalistenike kojoj dajem prioritet, pa ju sistematično i uporno pokušavam savladati ili svoju vještinu barem malo unaprijediti. Iz iskustva znam da to nikad nije lako pa se unaprijed dobro pripremim pretražujući Internet i tražeći pomoćne vježbe te čitajući upute i iskustva onih koji su u tome već uspjeli.
Ovo je kratki pregled osnovnih progresivnih vježbi koje bi me, u nekoliko jednostavnijih koraka, trebale dovesti do podizanja u stoj na rukama. Radi se o teškom zadatku koji objedinjuje fleksibilnost, osjećaj za ravnotežu i snagu. Sve tri komponente je potrebno razvijati usporedno, a ja sam nakon gotovo šest mjeseci samo malo napredovao.
Ipak, glavna mantra koju sam naučio čitajući upute drugih i koje se uporno držim je: “vjeruj u proces”.
Dakle, cilj je iz pretklona u kojem se dlanovima oslanjam na tlo, prebaciti ravnotežu kroz ramena u prste, naginjući se leđima prema naprijed – sve do trenutka kad se stopala mogu odvojiti od tla te u struku, kontrolirano i bez trzaja, podići u puni stoj na rukama, inverzno ispravljenog tijela.
Za to je najprije potrebno uvježbati fleksibilnost radi stabilnog početnog položaja s dlanovima i stopalima na tlu.
U toj, kao i svim izometrijskim vježbama, snaga se koristi za zadržavanje položaja – pa napredak mjerim u sekundama. Iako ne izgleda tako, svaka sekunda duljeg izdržaja je veliki napredak.
Osim razvoja osjećaja za ravnotežu, potrebno je osnažiti ramena za preuzimanje težine trupa radi stabilnosti u položaju nagnutog tijela. Taj nagib mora biti dovoljno dubok da bi se stopala mogla odvojiti od tla. Još nisam dosego točku u kojoj dovoljno popušta pritisak na stopala pa još nisam sposoban duže zadržati tijelo u nagnutom položaju, bez dodira nogu s tlom.
Da bih izolirao vježbu za ramena, povremeno koristim step klupicu koja mi pomaže da brže izađem iz ravnoteže pa da se duže mogu baviti snagom ramena i pokušajima postizanja ravnoteže u niskom položaju.
Ipak, da bih ovu vježbu obuhvatio sa svih strana, koristim i prelazne vježbe uz zid, pokušavajući osjetiti tijelo u ispruženom položaju, balansirajući na ispruženim rukama i savladavajući otpor u ramenima.
Dodatno, koristim i poskoke na atletskoj stazi jer mi pomažu u razvoju osjećaja za ravnotežni položaj iznad razine koju, za sada, uspijevam dohvatiti naginjanjem. Nakon što naginjanjem u početnom položaju uspijem podići noge iznad visine skoka – skokovi više neće biti potrebni.
Sve u svemu, ovo je za mene ogroman izazov. U mojoj dobi svaki napredak je težak pa ne mogu biti siguran da ću uspjeti. No, ionako rezultat nije previše važan – meni je najvažnije imati cilj i veseliti se svakom, makar i najmanjem, pomaku na bolje.
