Žardinjere kraj stepenica naše stare kuće stoje nedovršene četrdesetak godina. Izgrađene su u isto vrijeme s terasastim vrtovima i stepenicama, krajem osamdesetih godina. Iz meni nepoznatih razloga, gornji dio unutrašnjeg zida tih betonskih posuda nikad nije opločen. Stajale su godinama tako djelomično dovršene, pa smo se navikli na taj propust i zaboravili ga.
Ipak, nastupio je novo vrijeme. Odlučio sam se malo zabaviti kutnom brusilicom, od milja zvanom freza, koju – otkad se bavim poslovima oko kuće – smatram dragocjenim i gotovo jednako važnim alatom kao što je bušilica. Zanimacija koje sam se domislio bila je rezanje dijela otpadnog kamena, koji se gomila u spremištu ispod stepeništa, pa popločiti desetljećima zanemareni zid žardinjera.
Najprije sam izabrao kamen koji je izgledao koliko-toliko upotrebljiv. Supruga i ja smo ga zajedničkim snagama oribali sodom bikarbonom i isprali visokotlačnim peračem. Onda sam izabrao one komade koji su se činili najjednostavniji za rezanje i odnio ih na mjesto koje sam za to odredio tako da stvaram najmanje buke susjedima i turistima.
Uglavnom, rezanje je išlo sporije nego što sam očekivao. Najviše zato što je ovaj, relativno tvrdi benkovački kamen koji sam pronašao u spremnici barem centimetar deblji nego što je potrebno. Osim toga – moja freza je na baterije, a one su već ostarjele i ne trpe dugotrajno rezanje pa je moj aktivno kamenorezački posao bio ograničen na oko jedan sat dnevno.
Nakon tri dana krojenja kamena, zidove sam očistio, postrugao i pomeo. Zamiješao sam odgovarajuće ljepilo i počeo slagati jednostavni, pravocrtni mozaik.
Naravno da nije bilo kao da je radio profesionalac. Nisu sve izrezane ploče bile jednake, niti je zid sasvim ravan, niti sam ja dovoljno vješt – pa je sve skupa ispalo krivudavo i grbavo. No, moja je deviza da je savršeno onda kad je dovoljno dobro.
Eto, nakon nekoliko dana posla žardinjere su dovršene, izgledaju bolje – nekako zdravije.
