Ovu jesen sam odlučio urediti prilično zapušteni vrt ispred kuće na moru. Godina smo ga zanemarivali pa je nužno sanirati posljedice nebrige i pripremiti teren za buduća unapređenja. Planiramo, naime, posaditi pokoji cvjetni grm i držati zelenu ogradu pod kontrolom.
Ta je ograda glavna zvučna i vizualna izolacija od susjeda i isprepletena je granama i grančicama bršljana i divlje loze. Rasprostirala se i isprepletala tridesetak godina. Povremeno smo ju rezali i stanjivali, ali sada je to sve teže jer je opterećena starim i zapuštenim dijelovima.
Najprije sam iskopao stari šipak koji već godinama nema ploda i kod jačeg vjetra lupa po prozorima terase. Deblo sam lako ispilio, ali sam sam se namučio s iskapanjem panja.
Nakon toga sam ozbiljno orezao bršljan i lozu pa skupio deset vreća otpada i otkrio veliku količinu osušenih grančica ispod zelenih slojeva. Postalo mi je jasno da će sve to trebati izrezati, oblikovati i nadzirati, ako želimo uredan vrt.
Kad je ograda poprimila koliko – toliko uredan oblik, okopao sam zemlju i uklonio korov te izvadio ranije postavljane plastične graničnike kojima smo sprječavali ispadanje i razbacivanje zemlje.
Radi postavljanja novih, metalnih graničnika, koje sam kupio u Pevexu, iskopao sam odgovarajući kanal, izrezao graničnike na mjeru pa ih ukopao na deset centimetara od zida – da bi u taj prostor ubacio ukrasni kamen.
Ovako će, barem se nadam, izgledati ljepše a zemlja se neće rasipati i ispadati na terasu kod svake jače kiše, zalijevanja ili kod ulaska u vrt radi orezivanja ograde ili cvijeća.
Sveukupan dojam nije loš, za sada sam zadovoljan, ali vidjet ćemo kako će se ponašati tijekom vremena, posebno – hoće li se kamen prljati pa izgledati neuredno.
